Više od igračke
EGIPĆANI su ih pravili od drva, Japanci od papira, Nijemci od porculana, a Eskimi od tuljanove kože. Odrasli ih sakupljaju. Djeca ih jako vole. O čemu je riječ? O lutkama.
The World Book Encyclopedia kaže: “Većina predmeta iz drevnog doba koji izgledaju poput lutaka koristila se u magijskim ili vjerskim obredima, a ne za igru.” Stari Egipćani pravili su lutke od plosnatih drvenih lopatica na koje su slikali šarene haljinice. Glave su im ukrašavali nizovima glinenih kuglica, koje su predstavljale kosu. Te su lutke polagali u grobnice svojih pokojnika vjerujući da će im one služiti u zagrobnom životu. Osvetoljubivi stanovnici karipskih otoka zabadali su igle u vudu-lutkice, vjerujući da će time nanijeti zlo svojim neprijateljima.
U mnogim kulturama lutke su se povezivale s obredima plodnosti. Naprimjer, u staroj Grčkoj djevojke su kratko prije nego što bi se udale ostavljale svoje lutke na žrtveniku Artemide, božice plodnosti. Žene iz plemena Ašanti, koje živi u afričkoj državi Gani, još i danas za pojasom nose lutkicu, vjerujući da će im to pomoći da rode lijepu djecu. U Siriji neke djevojke objese lutke na svoje prozore kako bi prolaznicima dale do znanja da su spremne za udaju.
U Japanu se 3. ožujka svake godine slavi praznik Hina Matsuri, ili Dan lutaka. Taj se praznik naziva i Dan djevojčica, a “potječe od nekoliko različitih običaja”, piše u djelu Japan—An Illustrated Encyclopedia. “Jedan od njih je kineski obred čišćenja koji se vršio na obali rijeke početkom trećeg lunarnog mjeseca. Tijekom razdoblja Heian (794-1185) dvorani su trećeg dana trećeg mjeseca zvali vračare da istjeraju iz njih svu nečistoću i prenesu je na papirnate likove (...), koje su potom bacali u rijeku ili more.”
Lutke za igru
U Japanu su se u razdoblju Edo (1603-1867) počele izrađivati lutke za djecu koje su izgledale kao pravi ljudi i imale su raznovrsnu odjeću. Neke druge vrste lutaka mogle su se pokretati pomoću žica, opruga, kolotura i drvenih zupčanika. Jedna je lutka čak mogla donijeti gostu šalicu čaja i odnijeti praznu šalicu!
U zapadnim zemljama sve do 18. stoljeća “djeca u biti nisu imala pravo djetinjstvo”, kaže jedna enciklopedija. “Na njih se gledalo kao na odrasle osobe u malom, pa se očekivalo da se tako i ponašaju.” Lutke su se izrađivale i za odrasle i za djecu. No u 19. stoljeću uvidjelo se da igra ima važnu ulogu u djetetovom razvoju. Tako je u Europi naglo porasla proizvodnja lutaka.
Godine 1824. njemački proizvođači izumili su lutke koje su mogle reći “mama” i “tata”. Tijekom 19. stoljeća proizveli su i lutke koje hodaju. Američki izumitelj Thomas Edison čak je napravio minijaturni gramofon koji je stvarao dojam da lutke govore. U to vrijeme Francuzi su proizveli lutku koja je mogla jesti, a nazvali su je Bébé Gourmand (što znači “lutka koja voli jesti”). Francuzi su bili poznati i po svojim otmjenim lutkama koje su bile odjevene u elegantne kostime. Za te su se lutke mogli kupiti i posebni dodaci, kao što su češljevi, krzno, lepeze i pokućstvo.
U 20. stoljeću proizvodnja lutaka doživjela je neviđeni porast. Četrdesetih godina počele su se proizvoditi lutke od plastike, koje su bile jeftine, a vrlo lijepe i zanimljive. Plastična lutka Barbie pojavila se 1959. i otad je najtraženija lutka na tržištu. Dosad je prodano više od milijardu popularnih “barbika”, a samo 1997. proizvođač je na njima zaradio 1,8 milijarde dolara.